Lažne vijesti nisu ništa novo, međutim, društveni mediji omogućili su brzo i jednostavno širenje lažnih informacija i propagande.
Gotovo polovica Europljana (46 % u 2016.) vijesti čita na društvenim mrežama te ih dijeli sa svojim prijateljima bez da ih provjeri: čak 60% vijesti podijeli se na mrežama bez da ih se prvo pročita. Na taj način širi se i govor mržnje i politička propaganda. Parlament je o problemu raspravljao na plenarnom zasjedanju 5. travnja.
Što su lažne vijesti
Lažne vijesti namjerno su lažni članci koji izgledaju kao novinarski radovi, ali im je cilj manipulirati i lažno informirati čitatelje. Trend je na engleskom jeziku opisan kao „post-truth“ (riječ godine Rječnika Oxford), a odnosi se na promicanje okolnosti kod kojih objektivna stvarnost i činjenice imaju manji utjecajni na javno mišljenje od osjećaja i osobnih stavova.
Iako se ne radi o ničem novom, brzo širenje lažnih vijesti internetom zahvaljujući društvenim mrežama zabrinjava. Tako su viralne lažne vijesti u zadnja tri mjeseca prije zadnjih američkih izbora zabilježile tri put veći angažman korisnika nego prave vijesti.
Širenje lažnih vijesti
S jedne strane, sadržaj objavljen po „klikbejt“ principu želi privući pozornost čitatelja i generirati promet prema web stranicama kako bi se ostvarila zarada od oglašavanja. S druge strane, plasiraju se dezinformacije s ciljem potkopavanja političkih protivnika. Ponekad se radi o sustavnim naporima država (hibridni rat Ukrajine i Rusije) i nevladinih organizacija i aktera (primjerice, u američkim izborima).
Što EU može učiniti?
Na plenarnom zasjedanju 5. travnja zastupnici su raspravljali o problemu, ali nisu postigli dogovor o najboljim načinima za borbu protiv proliferacije govora mržnje i lažnih vijesti. Neki zastupnici kažu kako je odgovor samo-regulacija, dok se drugi zalažu za pravne mjere i kazne. Problem s kaznama za mnoge je što takav pristup podsjeća na „ministarstvo istine“ i može se koristiti za ušutkavanje političkih protivnika.
„Cenzura nije alternativa kad pokušavamo vladavinu prava prevesti u online kontekst“, rekla je Marietje Schaake (ALDE, Nizozemska) te istaknula kako ne vjeruje ni Marku Zuckerbergu ni tvrtkama iz Silicijske doline da kreiraju stvarnost i odlučuju o istini.
„Tko odlučuje o tome što je govor mržnje2, zapitao se zastupnik Andrew Lewer (ECR, UK) koji smatra da je tanka granica između brige o govoru mržnje i cenzure.
Tanja Fajon (S&D, Slovenija) pozdravila je smjernice Europske komisije te predložila razmatranje pravnih mjera za one koji ne uklone lažne vijesti i nezakoniti sadržaj. njen kolega Josef Weidenholzer (S&D, Austrija) složio se kako volontersko provođenje pravila nije dovoljno.
Monika Hohlmeier (EPP, Njemačka) također se založila za pravne mjere: „Nemamo slobodu da odlučujemo, alternativne činjenice ne postoje, postoje samo činjenica. moramo poduzeti pravne mjere na razini EU-a kako bi ovo rješavali efikasno.“
Martina Michels (GUE/NGL, Njemačka) rekla je kako vjeruje da problem neće samo nestati usvajanjem regulative. „Ako pogledamo uzroke populizma i govora mržnje, oni nisu na internetu, oni su u društvu i u društvenoj klimi koju moramo mijenjati.“
Julia Reda (Zeleni/EFA, Njemačka) također je bila skeptična. „Tehnologija ne može donositi teške odluke o govoru mržnje. Oslanjanjem na tehnologiju ne pomažemo žrtvama i ušutkavamo slobodni govor.“ Predlaže lakše prijavljivanje zločina mržnje na internetu te ulaganje u istražne kapacitete policije.
Izvor: Europski parlament